:(

 

Ne nazirem kraj

jednoličnim danima,

ni vrata na imaginarnim rešetkama

što se poput utvara

uzdižu svuda oko nas...

Tama se lagano prikrada

iz svake sjene, svake neizvodive želje,

i rastapa stvarnost u iluziju

okrutnu onoliko

koliko to moja mašta može iznjedriti...

Ne nalazim spokoj

u samotnim trenucima,

ni nadu u malodušnim ljudima,

tek riječima uspijevam prizvati utjehu

i natjerati se da manje mislim,

manje osjećam...