Nedjelja

 

Kvrgave, žuljevite ruke

se iznova latiše posla, 

i brišući znoj sa čela, 

obrisaše krišom i suze...

Otac.

Još jedan udar vjetra

rasprši naokolo lišće, 

rastjera oblake i ljude,

a njoj se ote samo jedan uzdah...

Majka.

Ostadoše nijemo, nepomično,

pognutih i umornih ramena,

neizgrljeni i neizljubljeni,

navikli na oproštaje,

 nepomireni sa samoćom...

Nedostaješ

 

Teturam,

posrćem,

zapinjem,

propadam u ambis samoće,

bauljam,

tumaram,

kopnim...

Bez tebe.

***

Ako i ne otvorim oči...

Sunce će i dalje blještavo obasjavati našu ulicu...

Jedna stidljiva zraka provući će se ispod roletne

sve do tvoga kreveta,

i milovati te nježno,

umjesto mene...

Ako ostanem u tami...

Zamišljaću sve boje ove jeseni

i tebe, kako se šetaš po kiši

šutajući nježno gomile lišća,

a ono šušti...

Ako sada zaspim...

Sanjaću uzbudljive snove u kojima

si ti glavni junak, heroj,

i gdje istina uvijek pobjeđuje,

unatoč svemu...

Ako i moram otići...

Uradiću to mirno i spokojno

znajući da iza mene ostaje 

sve ono što vrijedi, svo moje blago,

ono najdraže...

Zaista...

Dobro sam...

Tragovi suza su već odavno izblijedili...

Izblijedili su i moji snovi,

rasplinuli se u fatamorgani budućnosti

od koje sam svojevoljno odustala...

Više i ne boli...

Čak ni kada preturam po sjećanju

kao po starim fotografijama

na kojima smo svi, zajedno,

mlađi i ljepši...

Nema suza,  neprospavanih noći, nemira...

Samo spokoj u koji sam utonula

sa spoznajom da sam dovoljna sebi i drugima

ovako sama, svoja,

potpuna...

Ali, kao da na sebi imam neki nevidljivi znak...

Osjećam sažaljive poglede koji me ispraćaju,

duboke uzdahe što paraju uši,

i to kako se nelagodno vrpolje pred mojim osmijesima...

Pa iznova ponavljam, dobro sam...

Novembar

 

Lijepa si, nježna i topla

dok nečujno kliziš niz staklo

okupana spektrom boja

nevina kapi kiše...

Umiruje me ljepota tvoja

podatna trenutku i mjestu

suzama koje klize

i koje ne želim da brišem...

Osjećam kako se stapaš

sa odrazom moje tuge

zastaneš na trenutak, drhtiš,

i onda ideš dalje...

Polahko, koracima tromim

kao i moje misli

krećeš se ka stazama u daljini

skrivaš se,

 i vidim te sve manje, i manje...

***

 I riječi su nemoćne pred očajem mojim

Strepim, drhtim,

i u snovima se bojim...

Klonule ruke pružam ka nebu

I umjesto jezikom, srcem molim

da čuva, da pazi,

da od zla štiti

onoga koga najviše volim!

Jutro

 

Tišina se polahko povlači 

pred zvukovima grada

Uz pištanje, škripanje, brujanje

dan lagano otpočinje

Pomislim

kako nisam sama...

Topla kafa magli prozore

i miris me prati skroz do vrata

Putovanje započinje

auto se lagano grije

ne plaši me ni

tama...

Osmijehom pozdravljam poznata lica

pogledom grlim draga mjesta

I papir šušti poput lišća u parku

mami me da pišem

da se igram

Kreativni nered svuda oko mene

u srcu

toplina...

Muk

 

Prigušiću glas,

iznutra,

koji vrišti, buni se,

i zahtijeva pravdu...

Prikriću ga

blagim osmijehom,

suzom,

i drhtavom rukom

na koju naslanjam glavu...

Zauzdaću riječi,

neka misli ostanu nijeme

i neizrečene,

neka ne postoji stvarni dokaz

njhovog prisustva

unutar mene.

Koprena...

 

Trajalo je predugo...

I noć, i tama, i tuga...

Godine su prošli kao dani,

jednoličnim sivilom potamnjeni...

Previše sam gledala kroz prozor

ne znajući kako da zakoračim kroz vrata?!

Kako da bez suza otvorim oči,

a da me ne zaslijepi blještavilo zore?!

I tražila sam ko će mi pomoći...

Držati me za ruku dok ne izađem iz tame,

privremeno slijepa i bespomoćna...

Čekala sam...

Ne vjerujući obećanjima.

Ne nadajući se čudima.

Zaobilazeći sve one koji su i sami,

ponekad potpuno nesvjesno, bili u tami...

Sve dok zaborav nije izbrisao sjene

i dok se s novim danom nisu otkrili do tada nevidljivi putevi...

Sada shvatam da nisam protratila vrijeme.

Samo mi je trebalo duže da u sebi pronađem

ono što sam tražila u drugima...

I odmaknuvši se od prozora,

znala sam kojim putem ću krenuti...