Praskozorje

Jutro je otjeralo košmarne snove,

potisnulo tamu,

ušutkalo vapaje savjesti,

krike nemoći,

i dalo mi još jednu šansu...

Još jedan početak novoga dana,

još jedna prilika za novu mene...

Ostaviću riječi na papiru

da blijede, bez pozornosti, neizrečene,

u njihovom prostranstvu zaboravim

na skrivene boli,

u njima često zaboravim

i na one koje volim...

Utonuću u tišinu,

duboko, odlučno,

da se ne čuju izdajnički povici

i nehotične psovke,

da zatomim potrebu za drugima

onoga trena kada uspijem ušutkati sebe...

I kidajući tu posljednju vezu, 

riječi koje me drže vezanom za druge,

u nijemom vakuumu, 

možda konačno izađem iz tame 

na svjetlo...

:)

Harmonija poznatih zvukova

ispraća misli

i pretvara snove u stvarnost,

želje u svakodnevnicu...

Jer sjećam se,

ovo sam nekada željela...

I nije sreća

nego spokoj

naličje mojih težnji

utkan u sve korake

koji su me doveli tu

gdje sam sada,

tu,

odakle ne želim ići dalje...

Ne tražim više, 

ni bolje,

ni drugačije, 

samo da prepoznam ono

što stvarnost jeste...

Kao da prvi put

vidim, čujem, osjećam,

a znam da je sve isto,

osim mene...

;) :) :*

 

Ti, što rukama grabiš

I grčevito čuvaš

I kriješ bogatstvo svoje...

Znaš

Da će jednom

Vrijeme sve odnijeti

Od tvojega blaga te rastaviti

Da ćeš bez svega ostati...

I ti,

Što se sam sebi diviš

Gordo plijeniš poglede

I svoju ljepotu

Kao krunu nosiš

Znaš da će doći

Jednoga dana

Neko mlađi, neko ljepši,

Neko bolji...

I vi,

Što potonete s prvim nedaćama

Izgarate na lomačama iskušenja

I gubite sebe,

Kada izgubite voljene...

Bojite se smrti toliko

Da od straha umirete

I po nekoliko puta...

 

Možda sretnete nekoga,

Bez ruku, ili bez nogu,

A onda shvatite

Da su mu narasla krila

I da leti visoko, daleko,

I da ste, gledani odozgo,

Sitni i mali...

Možda upoznate nekoga

Ko je izgubio sve

Pa mu nije preostalo drugo

Nego da bude hrabar

Bez straha da pokušava

Bez krivnje da griješi

Ponekad i pobijedi...

Možda i sami

Umrete ne od smrti

Nego od boli,

I u svojoj tuzi

Pokopate sve strahove

Potrgate sve okove

I slobodni od života

Iznova se rodite...

Možda se tada usudite

Istinski da proživite...

 

:(

 

Ne nazirem kraj

jednoličnim danima,

ni vrata na imaginarnim rešetkama

što se poput utvara

uzdižu svuda oko nas...

Tama se lagano prikrada

iz svake sjene, svake neizvodive želje,

i rastapa stvarnost u iluziju

okrutnu onoliko

koliko to moja mašta može iznjedriti...

Ne nalazim spokoj

u samotnim trenucima,

ni nadu u malodušnim ljudima,

tek riječima uspijevam prizvati utjehu

i natjerati se da manje mislim,

manje osjećam...

Martovska

 

Nevoljna šutnja

kao nijemi poraz,

i istaknuta zastava

iznad pognutih glava.

Svečanost

kao posljednji ispraćaj

žrtvovanih ideala.

Srca su plaha,

poriču ljubav

i stide se svojega straha.

Odanost i ponos

je zamijenio očaj, 

zažmirili smo

i zatvorili vrata...

Da ne vidimo nebo,

ne čujemo žubor,

da nas ne mami miris

nekih prošlih vremena,

da ne uradimo ništa

jer ne možemo mnogo...

Strepeći od budućnosti

u kojoj nas možda

i nema...

*****

 

Uspavan

 grad, predio, život...

Stisnuti snijegom i hladnoćom

u zagrljaju magle

zaboravljeni, izgubljeni...

Zaleđena

rijeka, pogled, osjećaj...

Zauzadni ledom, savješću

odgurnuti u stranu

pred neukaljanom bjelinom...