***

 I riječi su nemoćne pred očajem mojim

Strepim, drhtim,

i u snovima se bojim...

Klonule ruke pružam ka nebu

I umjesto jezikom, srcem molim

da čuva, da pazi,

da od zla štiti

onoga koga najviše volim!

Jutro

 

Tišina se polahko povlači 

pred zvukovima grada

Uz pištanje, škripanje, brujanje

dan lagano otpočinje

Pomislim

kako nisam sama...

Topla kafa magli prozore

i miris me prati skroz do vrata

Putovanje započinje

auto se lagano grije

ne plaši me ni

tama...

Osmijehom pozdravljam poznata lica

pogledom grlim draga mjesta

I papir šušti poput lišća u parku

mami me da pišem

da se igram

Kreativni nered svuda oko mene

u srcu

toplina...

Muk

 

Prigušiću glas,

iznutra,

koji vrišti, buni se,

i zahtijeva pravdu...

Prikriću ga

blagim osmijehom,

suzom,

i drhtavom rukom

na koju naslanjam glavu...

Zauzdaću riječi,

neka misli ostanu nijeme

i neizrečene,

neka ne postoji stvarni dokaz

njhovog prisustva

unutar mene.

Koprena...

 

Trajalo je predugo...

I noć, i tama, i tuga...

Godine su prošli kao dani,

jednoličnim sivilom potamnjeni...

Previše sam gledala kroz prozor

ne znajući kako da zakoračim kroz vrata?!

Kako da bez suza otvorim oči,

a da me ne zaslijepi blještavilo zore?!

I tražila sam ko će mi pomoći...

Držati me za ruku dok ne izađem iz tame,

privremeno slijepa i bespomoćna...

Čekala sam...

Ne vjerujući obećanjima.

Ne nadajući se čudima.

Zaobilazeći sve one koji su i sami,

ponekad potpuno nesvjesno, bili u tami...

Sve dok zaborav nije izbrisao sjene

i dok se s novim danom nisu otkrili do tada nevidljivi putevi...

Sada shvatam da nisam protratila vrijeme.

Samo mi je trebalo duže da u sebi pronađem

ono što sam tražila u drugima...

I odmaknuvši se od prozora,

znala sam kojim putem ću krenuti...