Nedostaješ

 

Teturam,

posrćem,

zapinjem,

propadam u ambis samoće,

bauljam,

tumaram,

kopnim...

Bez tebe.

***

Ako i ne otvorim oči...

Sunce će i dalje blještavo obasjavati našu ulicu...

Jedna stidljiva zraka provući će se ispod roletne

sve do tvoga kreveta,

i milovati te nježno,

umjesto mene...

Ako ostanem u tami...

Zamišljaću sve boje ove jeseni

i tebe, kako se šetaš po kiši

šutajući nježno gomile lišća,

a ono šušti...

Ako sada zaspim...

Sanjaću uzbudljive snove u kojima

si ti glavni junak, heroj,

i gdje istina uvijek pobjeđuje,

unatoč svemu...

Ako i moram otići...

Uradiću to mirno i spokojno

znajući da iza mene ostaje 

sve ono što vrijedi, svo moje blago,

ono najdraže...

Zaista...

Dobro sam...

Tragovi suza su već odavno izblijedili...

Izblijedili su i moji snovi,

rasplinuli se u fatamorgani budućnosti

od koje sam svojevoljno odustala...

Više i ne boli...

Čak ni kada preturam po sjećanju

kao po starim fotografijama

na kojima smo svi, zajedno,

mlađi i ljepši...

Nema suza,  neprospavanih noći, nemira...

Samo spokoj u koji sam utonula

sa spoznajom da sam dovoljna sebi i drugima

ovako sama, svoja,

potpuna...

Ali, kao da na sebi imam neki nevidljivi znak...

Osjećam sažaljive poglede koji me ispraćaju,

duboke uzdahe što paraju uši,

i to kako se nelagodno vrpolje pred mojim osmijesima...

Pa iznova ponavljam, dobro sam...

Novembar

 

Lijepa si, nježna i topla

dok nečujno kliziš niz staklo

okupana spektrom boja

nevina kapi kiše...

Umiruje me ljepota tvoja

podatna trenutku i mjestu

suzama koje klize

i koje ne želim da brišem...

Osjećam kako se stapaš

sa odrazom moje tuge

zastaneš na trenutak, drhtiš,

i onda ideš dalje...

Polahko, koracima tromim

kao i moje misli

krećeš se ka stazama u daljini

skrivaš se,

 i vidim te sve manje, i manje...