Jutro je otjeralo košmarne snove,
potisnulo tamu,
ušutkalo vapaje savjesti,
krike nemoći,
i dalo mi još jednu šansu...
Još jedan početak novoga dana,
još jedna prilika za novu mene...
Ostaviću riječi na papiru
da blijede, bez pozornosti, neizrečene,
u njihovom prostranstvu zaboravim
na skrivene boli,
u njima često zaboravim
i na one koje volim...
Utonuću u tišinu,
duboko, odlučno,
da se ne čuju izdajnički povici
i nehotične psovke,
da zatomim potrebu za drugima
onoga trena kada uspijem ušutkati sebe...
I kidajući tu posljednju vezu,
riječi koje me drže vezanom za druge,
u nijemom vakuumu,
možda konačno izađem iz tame
na svjetlo...
